logo
facebook
mail
traži

Zahtjevi žena

100 GODINA
MEĐUNARODNE ŽENSKE BORBE


Što hoće Hrvatska: radnice ili robinje?
Točno prije 100 godina žene su po prvi puta u svijetu obilježile Međunarodni dan žena, demonstrirajući trgovima Austrije, Danske, Njemačke i Švicarske. Sto je godina prošlo
od kada su glasno rekle NE robovskom radu i DA pravu na vlastiti glas.

U Hrvatsku se vraća robovski rad! Sve je snažniji glas - u Vladi, medijima, među znanstvenicima i, naravno, poslodavcima - predstavnika i zagovornika kapitala koji zahtijevaju fleksibilnije tržište rada. Tvrde da bi bilo sve bolje kad bi se radnike i radnice moglo lakše otpuštati (jer bi ih se onda, navodno, moglo i lakše zapošljavati).

MI TVRDIMO: Hrvatska već ima prefleksibilno i nesigurno tržište
rada, na kojemu zaposleni na neodređeno vrijeme i u sigurnim
oblicima rada - postaju manjina!

Eto i naših argumenata za tu tvrdnju!

Sve je manje zaposlenih. Stopa radne aktivnosti žena sada je samo 40 posto (muškaraca – 48 posto). Među zaposlenima je samo 46 posto žena, iako ih je većina u radnoj dobi. PODSJEĆAMO:
Lisabonskom strategijom Europske unije predvidjelo se dostizanje 60 posto radne aktivnosti žena u 2010. godini u svim zemljama članicama. Hrvatska kliže u suprotnom smjeru.

Sve je više nezaposlenih. Stopa nezaposlenosti žena prešla je 21 posto. Udio žena u nezaposlenima je 54 posto. Najugroženiji su mladi u dobi do 25 godina, te stariji od 55 godina, osobito žene, nerijetko među dugotrajno nezaposlenima.

Žene su većinom zaposlene u trgovini, ugostiteljstvu i turizmu, a slijede prerađivačka industrija, obrazovanje i uslužne djelatnosti u kojima su plaće niske, a na rukovodećim su pozicijama najčešće muškarci. U tipično ženskim industrijama većina je onih koji primaju minimalnu bruto-plaću (2.814 kuna), a najčešće rade na određeno vrijeme i sezonske poslove.

Danas više od 70.000 radnika/ica radi, a ne prima plaću. Još je veći broj onih za koje poslodavci ne plaćaju doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Što je to nego robovski, prinudni rad?! A kada i dobiju zaostale plaće, one su bez kamata i bez sankcija za poslodavca, ali zato opterećene višim porezima (ako se isplaćuje dvije ili više plaća odjednom, jer ukupni iznos prelazi u viši porezni razred).

Procjenjuje se da oko 160.000 radnika radi na crno, a većina njih su žene. Svjetska banka navodi da je siva ekonomija u Hrvatskoj oko 30 posto bruto društvenog proizvoda. Radnici/e koji rade na crno apsolutno su nezaštićeni/e. Oni/e službeno ni ne postoje, a osim što su besprizorno eksploatirani, često su izloženi mobingu i uznemiravanju.

Česti oblik sive ekonomije je i prijavljivanje samo na minimalnu plaću, kako bi se izbjeglo plaćanje punih poreza i doprinosa. Većina takvih radnika su žene, jer rade u djelatnostima u kojima je to općeprihvaćena pojava.Žene i dalje imaju prosječno značajno niže plaće od muškaraca, prema statističkim podacima za oko 15 posto, no prema anketama portala MojPosao, vidljivo je da su u 2009. i u 2008. godini plaće žena u Hrvatskoj zaostajale za oko 23 posto u odnosu na plaće muškaraca. Zaposlene majke u privatnom sektoru imaju u prosjeku oko 30 posto niže plaće od žena bez djece. Tekstilne radnice primaju plaće za oko 40 posto niže od hrvatskog prosjeka. „Kažnjene“ su i u starosti: žene umirovljene tijekom 2010. godine ostvarile su prosječne mirovine za 21,5 posto niže od prosječne muške!

Više od 90 posto žena koje su se zaposlile tijekom 2010. godine, dobilo je ugovore o radu na određeno vrijeme (88 posto svih novozaposlenih). Njihova je sudbina poznata: nesigurne i nezaštićene, s prosječno nižim plaćama, bez prava na zasnivanje obitelji, bez mogućnosti dobivanja kredita, nerijetko ucjenjivane, bez zakonom zajamčenih radnih prava. Prema anketi Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i ženskih sindikalnih grupa, oko 40 posto ih nema djecu, a one koje ih imaju, prosječno je to samo 1,1 dijete (hrvatski prosjek za sve žene u fertilnoj dobi je 1,4 djece). Trudnoća za sve veći broj žena znači neproduljivanje ugovora o radu.

Najranjivija kategorija na hrvatskom tržištu rada su trudnice i majke. One su izložene bezočnoj diskriminaciji. Budući da samo ugovori na neodređeno vrijeme štite trudnice od otkaza, a većina mladih žena dobiva posao samo na određeno vrijeme, onoga trenutka kad poslodavac sazna za „veselu vijest“, njihovi se ugovori ne produljuju.

Predškolske ustanove i, općenito društveni servisi u Hrvatskoj ne zadovoljavaju potrebe zaposlenih obitelji jer su potkapacitirani i preskupi. Ministarstvo obrazovanja tvrdi da je 58 posto djece obuhvaćeno programima predškolskog odgoja i obrazovanja, međutim, to se uglavnom odnosi na nekoliko velikih gradova i na vrtiće, ali ne i na manje radne sredine i jaslice (npr. Slavonski Brod, Vukovar – manje od 14 posto). Kuda s djecom mlađom od godine dana, kad se zna da ih je lani samo 202 u cijeloj Hrvatskoj bilo prihvaćeno u dječje dnevne ustanove? PODSJEĆAMO: Lisabonskom strategijom EU predviđena pokrivenost 90 posto djece u dobi od 3 godine do polaska u školu, te 33 posto djece jasličke dobi.

Zbog svega toga, nevladine udruge Ženske mreže Hrvatske i ženske sindikalne grupe,
zahtijevaju od Vlade Republike Hrvatske da hitno poduzme sve potrebne aktivnosti, kako bi se nakon 100 godina međunarodne ženske borbe, realizirali sljedeći zahtjevi:

Za sigurno, kreativno i produktivno radno mjesto!

1. Hrvatska mora zaustaviti diskriminaciju žena na tržištu rada, jer svi pokazatelji i dalje ukazuju na njihov ugrožen položaj. Nisu dovoljni zakoni, već njihova sankcionirana primjena. Inspekcije rada moraju dobiti značajnije ovlasti i samostalnost u postupanju, te kontinuiranu edukaciju, a broj inspektora/ica rada mora se hitno povećati.

2. Prikupljanje podataka i vođenje statistika mora biti jedinstveno i utemeljeno na europskim standardima. U području zapošljavanja statistike su dokazano nepotpune, što onemogućava oblikovanje efikasnih javnih politika.

3. Neisplata plaća i neuplata doprinosa treba biti regulirana kao kazneno djelo.

4. Pad stope radne aktivnosti žena mora biti hitno zaustavljen. Vladine mjere povećanja zaposlenosti žena svode se na poduzetnice i pripadnice manjina.

5. Jaz između prosječne ženske i muške plaće, osobito za zaposlene majke, dovode do tragičnih posljedica na osobnoj i društvenoj ravni. Stoga treba povećati jedinstvenu minimalnu plaću za puno radno vrijeme i uvesti godišnje usklađivanje s prosječnim rastom plaća.

6. Tražimo od Vlade da se založi za snaženje kolektivnog pregovaranje na nacionalnoj i granskoj razini, radi unapređivanja uvjeta rada radnika. Treba zadržati institut proširenja primjene kolektivnih ugovora na sve zaposlene u grani/djelatnosti. Također podsjećamo da se oko 800 tisuća punoljetnih građana Hrvatske izjasnilo za produljenje valjanosti kolektivnih ugovora do potpisivanja novog. Vlada bi, također, kao pregovarački partner za javni i državni sektor, trebala uvrstiti više sadržaja od interesa za radnike s obiteljskim odgovornostima.

7. Rad na određeno vrijeme mora doista biti iznimka, kako to predviđa Zakon o radu. Tražimo da najduže trajanje uzastopnih ugovora o radu bude smanjeno na godinu dana, te da se propišu kvote utemeljene na veličini poduzeća (broju zaposlenih), preko kojih se ne bi moglo zapošljavati radnike/ice na određeno vrijeme. Neophodno je i uvođenje pojačanog inspekcijskog nadzora i osposobljavanje inspektora za opravdanost sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme.

8. Cijeli sustav obrazovanja, od predškolske dobi do završetka fakulteta, treba ostati besplatan za učenike i studente, jer je upravo taj model omogućio da danas imamo viši udio žena na svim razinama obrazovanja. Komercijalizacija studija nikako neće koristiti gospodarskom oporavku, a unazadit će postignute rezultate u prevenciji diskriminacije žena na tržištu rada.
Tražimo razvoj politika usmjerenih ka ukidanju rodnih stereotipa u sustavu obrazovanja osvješćivanjem, podukom i razmjenom dobrih praksi u školama i sveučilištima, jer se postojećom praksom žene prešutno upućuje na zapošljavanje u sektorima koji su potplaćeni i podcijenjeni.

9. Tražimo usvajanje strategije prekvalifikacija te stručnog kontinuiranog osposobljavanja i edukacije uz rad, po ugledu na brojne europske zemlje koje su time omogućile višu zapošljivost žena, te ranjivih skupina na tržištu rada.

10. Tražimo povećanje obuhvata djece programima u ustanovama predškolskog odgoja i obrazovanja, te njihov ravnomjerni razvitak u cijeloj Hrvatskoj. Osobito tražimo da se za djecu u dobi do 3 godine povećaju kapaciteti i uvedu prihvatljive cijene i radno vrijeme prilagođeno potrebama roditelja.

11. Tražimo da se, nakon više godina sindikalnih podsjećanja i Vladinih obećanja, što hitnije ratificira konvencija o materinstvu br. 183 Međunarodne organizacije rada, kako je to već učinila većina europskih zemalja. Tražimo i prilagodbu hrvatskog zakonodavstva u smislu uvođenja obvezatnog roditeljskog dopusta za oca/partnera.

12. Očekujemo da se žurno ratificira revidirana Europska socijalna povelja, jer je naša zemlja među rijetkima koje to još nisu učinile, a neki njezini članci od osobitog su značenja za reguliranje prava radnika pri neisplati plaća, gubitka radnog mjesta te prava radnika s obiteljskim odgovornostima.

13. Naposljetku, tražimo da Vlada hitno predloži donošenje zakona kojim će se obvezati sve nadzorne i upravne odbore poduzeća, odnosno ustanova, u kojima država, odnosno lokalna uprava, ima većinsko vlasništvo, da u roku od dvije godine dosegnu 40 posto udjela žena u članstvu tih tijela odlučivanja. Isto tako potrebno je izraditi jasne strategijske planove kojima će se postići paritet žena u rukovodećima tijelima i na rukovodećima mjestima u djelatnostima u kojima radi većina žena (obrazovanje, zdravstvo, socijalna skrb itd.). I ne samo u njima.

8. ožujka 2011.


Ženska mreža Hrvatske

Ženska sekcija Saveza
samostalnih sindikata
Hrvatske

Odbor žena Nezavisnih
hrvatskih sindikata

Koordinacija Žene
Hrvatske udruge
sindikata


Letak_8mart_2011.PDF

logo

Partizanska 2d, 52440 Poreč

Tel:
+385 / 52 / 452 746
Fax:
+385 / 52 / 428 586

E-mail:
cgiporec@cgiporec.hr

Koordinatorica:
Silvia Žufić Dujmović